Svakog dana od tri do četiri sata kod oruđara Costecaldea viđao se debeo čovjek, ozbiljan i s lulom u zubima, gdje sjedi na naslonjaču od zelene kože usred dućana puna lovaca na kape, koji su svi stajali na nogama i kavžili se. To je bio Tartarin Taraskonac, koji je krojio pravdu. Nimrod i Salamon u istoj osobi.

I tako su ga svi Taraskonci priznavali svojim učiteljem, a kako je Tartarin temeljito poznavao lovački zakonik, kako je pročitao sve rasprave i sve priručnike o svim mogućim vrstama lova, počev od lova na kape pa do lova na birmanskog tigra, gospoda lovci ga bijahu proglasili svojim vrhovnim krojiteljem pravde u lovstvu i uzimahu ga za suca u svim svojim prepirkama.

Kao lovac na kape Tartarin Taraskonac nije imao premca. Svake nedjelje ujutro odlazio je s novom kapom, a svake nedjelje uveče vraćao se s dronjkom. U baobabovoj kućici tavani su bili puni tih slavnih trofeja.

Nepotrebno je da vam pripominjem da je u gradu dobra proda lovačkih kapa. Ima čak klobučara koji prodaju unaprijed izbušene i rasparane kape za nespretnjake, ali, što se zna, od njih ih kupuje samo ljekarnik Bezuquet. To je, naime, beščasno!

Onoga koji najčešće pogodi svoju kapu proglase kraljem lova, te se uveče slavodobitno vraća u Tarascon, s izrešetanom kapom na vrhu puščane cijevi, usred laveţa pasa i zveke truba.

A nakon toga, kad su se valjano okrijepili, ustanu, dozovu zviždanjem pse, nabiju puške i krenu u lov. Naime, svaki od te gospode uzme svoju kapu, baci je svom snagom u zrak i puca u nju u letu kalibrom 5, 6 ili 2 — kako je već utanačeno.

He, bože moj! Odlaze daleko u polje, dvije ili tri milje od grada. Okupe se u društvanca od pet ili šest ljudi, spokojno se izvale u sjeni nekog zdenca, nekog starog zida, kakve masline, pa izvuku iz svojih lovačkih torba komadinu pirjane govedine, nekoliko glavica sirovog crvenog luka, kobasicu, nekoliko sardelica, pa počnu beskonačnu užinu, zalijevajući je jednim od onih lijepih ronskih vina koja tjeraju na smijeh i pjesmu.